Nikad nije kasno za početi nešto novo.
Trebalo mi je dosta godina da se ohrabrim i pošaljem u svijet svoju prvu priču.

Kao da me jučer sestra molila da joj ispričam priču. Proletjele su godine i mala kovrčava glavica s velikim smeđim okicama me gleda i kaže: ˝mama pričaj mi priču˝.
Ušuškani u krevetu pričali smo priče.. najviše je volio priče smišljene baš za njega. Pitala bih ga o čemu želi da mu pričam ili bih ga iznenadila nečim sasvim neočekivanim. 

U to vrijeme volio je pecati pa se tako rodila priča o medvjediću koji je želio pecati.

To je prva priča koja je otišla u svijet na nagovor tadašnje kolegice. ˝Ajde pošalji mi ju, ja ću poslati svojim frendicama s djecom pa da vidimo kako će se klincima svidjeti.˝ Ne mogu reći da mi je bilo svejedno. Nekoliko dana iza, proslijedila mi je komentare. Svima se priča svidjela, a jedan dječačić je bio toliko oduševljen da je molio mamu da mu je čita svaku večer.

Nedugo iza toga nastala je Ipriča (Iva priča). Počelo je kao projekt za rođendanski poklon. Što pokloniti djetetu koje ima sve pitala sam se.
I tako sam napravila svoju prvu knjigicu, od glave do pete knjigu napisanu samo za jedno dijete. Nakon mjesec dana i puno peripetija knjiga je bila gotova.

Rezultat? Dijete koje je reklo da joj je to najdraži poklon ikad!
Pohvalila se prijateljicama, pa su i one htjele svoju. Dobile su je za rođendan.
Za svaku tu knjigicu trebalo je puno vremena, truda, ljubavi i mašte.
I tako je sve krenulo…Pozitivni komentari djece i njihovih roditelja su me poticali da pišem i dalje.

Sada su to personalizirana pisma koja su napisana u obliku priče (ove priče nisu površno personalizirane nego su napisana za pojedino dijete s detaljima iz života djeteta za kojeg je priča naručena).