VRIJEME ČITANJA: 10 MINUTA

U jednom malom gradu, u kućici s trošnim krovom živjela je gospođa koja je nekoć davno bila dama koju su često viđali kako šeta gradom u lijepoj krznenoj bundi i krznenim rukavicama ili pak ide u kazalište.
Ti dani su davno prošli i gospođa je sada radije sjedila u svojoj toploj sobi uz pucketavu vatricu i čitala knjige. Živjela je sama jer je njen već odrastao sin imao svoju obitelj, ženu i troje male djece, s kojima je živio u susjednom gradu i samo povremeno dolazio vidjeti majčicu.
Kada bi došao, njegova je majka bila toliko sretna da bi njega i njegovu obitelj uvijek dočekala s punim stolom prekrasne, mirisave hrane i raznim kolačićima. Navečer bi se igrala s unučićima ili bi im pričala lijepe i neobične priče.
Tako su jednog lijepog, zimskog dana došli ponovno baki u goste. Ulice su bile zametene svježim snijegom. Bilo je predbožićno vrijeme i cijeli grad je bio ukrašen prekrasnim lampicama i raznobojnim ukrasima.
Gospođa je obukla svoju prekrasnu staru bundu i otišla na stanicu vlaka dočekati svoju obitelj.
Začula je zvuk lokomotive već iz daljine. Čim je vlak ušao u stanicu iz prvog vagona provirile su 3 malene glavice njezinih unučića. Gospođa se nasmiješila i mahnula im! Lice joj je bilo rumeno od hladnoće.
Iz vagona je prvo izašao njen sin. Čvrsto ga je zagrlila presretna što ga ponovno vidi. Bio je on zgodan muškarac, toplih, velikih smeđih očiju i loknaste kose. Voljela je te njegove loknice. Pomislila je kako će u njenim očima on zauvijek biti njezin maleni dječačić koji se volio ušuškati pored nje u krevetu i grijati nožice na njezinima u hladnim zimskim danima.
Iz tih misli prenuli su je glasići njezinih unučića.

˝Baka baka bakaaa!!!˝ vikali su veseli mališani iskačući jedan za drugim iz vlaka. Majka ih je slijedila.
Nakon što ih je baka sve redom izgrlila i izljubila rekla je: ˝Idemo kući na toplu večeru, a nakon večere ispričat ću vam priču!˝ Djeca su počela vrištati od sreće. Najviše su voljela bakine priče.
Kako ne bi nosili kofere cijelim putem do doma, baka je zaustavila kočiju koju su vukla dva crna konja. Konji su hodali polako jer je snijega bilo puno, a velike bijele pahulje i dalje su plesale oko njih. Kočija je bila ukrašena božićnim ukrasima, a na konjima su bili zvončići koji su veselo zvonili dok se kočija kotrljala putem. Snijeg je škripao ispod njezinih velikih kotača.

Na kućnim vratima djeca su primijetila ukrase koje je baka stavila kako bi i njena vrata bila okićena za Božić. Uletjeli su u kuću i odmah otišli do stola gdje su znali da ih čeka fina hrana i njihovi najdraži kolačići. Zaustavili su se na vratima ispred najvećeg bora kojeg su ikada vidjeli. Bio je ukrašen sa puno raznobojnih lampica i divnim svjetlucavim ukrasima.
˝Wow˝ s divljenjem su rekli u isti glas. ˝Drago mi je da vam se sviđa˝nasmješila se zadovoljno baka.
U kući je bilo toplo. Vatra u kaminu veselo je pucketala, a maleni čupavi pas spavao je na tepihu ispred kamina pored velike, udobne bakine fotelje. Čim je spazio djecu otrčao je do njih da ih pozdravi, veselo mašući repom.
˝Tko je gladan?˝upitala je baka.
˝Ja! Ja! Ja sam gladan!˝ vikali su njeni unučići zadovoljno. Baka je iznjela na stol njihovu najdražu večeru. Ribu s blitvom i krumpirom te velike lijepe školjke.
Nakon večere i čokoladne torte najstariji dječak je rekao: ˝Bakice, hoćeš li nam ispričati priču?˝
Baka je sjela u svoju fotelju i pozvala troje mališana. Djeca su sjela na tepih pored nje i okružila je. Najmlađi je u krilo stavio malenog psa i počeo ga maziti. Svo troje je gledalo u baku s iščekivanjem u očima.
Baka je započela svoju priču.
˝Danas ću vam ispričati priču o malom moljcu koji nije htio jesti.˝

ZA MLAĐE DIJETE, PRIČU MOŽETE POČETI ČITATI OVDJE.
Bio jednom mali grad. U tom je gradu bila jedna lijepa kućica, a u kućici veliki, stari drveni ormar.

U tom je ormaru stajala odjeća i među tom odjećom visila je prekrasna bunda. Nije to bila bio kakva bunda. Bila je to najdraža bunda žene koja je živjela u toj kućici sa svojim sinom.
U ovoj bundi je živjela obitelj moljaca. Mama moljac, tata moljac i mali moljac kojeg su zvali Joško.
Joško nije volio jesti. Svaki put u vrijeme večere mama je uvjeravala Joška da nešto pojede. Nudila mu je pamučnu majcu, nudila mu je i vuneni kaput i lanene hlače, ali Joško je pojeo mrvicu od svega i više nije htio jesti.
Jedino što je Joško obožavao jesti bila je krznena bunda i krznene rukavice.
Mama je uvijek govorila da prehrana mora bit raznolika i da jedan moljac ne može živjeti samo od krznene bunde i rukavica.

Joško je znao da je mama u pravu, ali svejedno nije mogao odoljeti finom krznu.

Jedan dan Joško je pojeo previše bunde i počeo ga je boljeti trbuščić. Uh, uh mislio si je Joško i protrljao je nožicom svoj trbuh.

Mama je odmah pozvala doktora moljca da pogleda Joška koji je morao leći u svoj krevetić jer ga je trbuščić jako bolio. Joškov krevetić se nalazio u džepu jednog starog pulovera. Doktor je dobro pogledao Joška, opipao mu trbuh, promrmljao nešto poput aha..hmmm…ccc… i zaključio: ˝Joško je pojeo previše bunde. Bunda je moljcu kao slatkiši djeci. Mogu se zasladiti ponekad, ali ako pretjeraju to nije dobro za njih. Sada cijeli tjedan mora jako paziti što jede. Smije jesti samo svilene marame i bijele lanene majice.˝

Joško je bio jako nesretan. Nije volio svilene marame ni lanenu odjeću. Kada mu je mama kao laganu večeru donijela komadić svilene marame, Joško je samo rekao bljak i nije htio pojesti ni malo. Kako nije htio jesti nije imao snage otići se igrati sa svoji prijateljima malim moljcima iz susjednog ormarića. Bio je jako tužan radi toga pa je odlučio da će drugi dan ipak početi jesti što je doktor moljac rekao kako bi bio ponovno zdrav i mogao se igrati s prijateljima.

Došlo je jutro i mama je Jošku donijela komadić lanenih hlača i Joško je na njeno čuđenje pojeo cijeli tanjur! Vrlo brzo Joško je ozdravio i osjećao se bolje nego ikad! Odlučio je da će ubuduće slušati mamu i jesti svu hranu, a krzno će ostaviti samo za desert.

Čiča mica gotova je priča rekla je baka djeci koja su ju slušala koncentrirano cijelo vrijeme dok je pričala. Krajičkom oka pogledala je svoju staru bundu koja je bila prebačene preko stolca. Bunda je bila puna rupa od moljaca.

Čiča miča, gotova je ova priča!